Najljepši citati ...

------------------------------------------------------ odlomak --------------------------------------------------

Nisam mogla zaspati. Bila sam gladna, u sobi je vladala polarna studen, a ni pas se još nije vratio. Ipak, najviše sam brinula zbog tog roditeljskog sastanka u srijedu. Znam da do srijede ima još pet dana, ali ja se uvijek unaprijed žderem. Zato mi i jesu živci kao u neke oronule tridestogodišnjakinje. Ciieli svoj traljavi život samo furam iz problema u još gori. Činjenica da ću u prosincu napuniti šesnaest godina govori već sama za sebe. Moji pokojni roditelji su se pobrinuli da stvari budu još gore. Ne, ne mislim zato što su lani poginuli u prometnoj nesreći. Ne to. Moji su problemi počeli od samog rođenja. Luka je tada imao već pet godina i naši su roditelji silno željeli djevojčicu. I dobili su me. Odmah sam bila tatino zlato, mamina sreća i Lukina žrtva. Čim je krenuo u školu shvatio je kako je meni sjajno, a njemu više nije. U trećem je razredu ozbiljno štrajkao i ocjene na polugodištu gotovo su prouzročile razvod braka naših roditelja. Jer mama je sve te dvojke i trojke primila kao osobnu pljusku koju joj šalje Lukina učiteljica. Tata je rekao kako oko toga ne treba histerizirati. To mu je bila greška. Velika greška. Jedva da je i razgovarala s njim. Luku je odvela psihiću na promatranje. Privatniku. Najskupljem. Tata je pobjesnio i tražio neka ide i ona. Tada više nije razgovarala s njim. Psiholog je pozvao i tatu. Mene nitko nije zvao, ali me tih dana nisu ni primjećivali pa sam cendravim plačem davala solidan doprinos općem ludilu.

Te zimske praznike tata je proveo preuređujući Lukinu sobu. Kada je završio, izgledala je kao kabinet ministra znanosti. To je, kao, trebalo stimulirati Luku. I jest. Stimuliralo ga je da bježi u moju sobu i igra se igračkama koje je do tada prezirao. Kada je morao učiti, vukao me u svoju sobu i igrao se učiteljice. Nemilosrdne učiteljice. Tako sam, negdje u dobi od četiri godine, polazila intenzivno-intenzivni tečaj opismenjavanja kod učiteljice Luke. Plus ostali predmeti.

Pokušavala sam se pobuniti zaprijetivši onim, inače tako djelotvornim tužitćutemami oružjem. Ništa. Samo bi me opako pogledao i prosiktao kako će, ako mama sazna za našu školu, njemu sasvim slučajno Kraljevna pasti i razbiti se. Kraljevna je porculanski lončić sa slikom lijepe djevojčice koja bere cvijeće. Onakav lončić koji svira kada ga odignete sa stola. Meni je djevojčica izgledala kao kraljevna i taj je lončić tada bio ne samo moje najveće blago, nego sam i iskreno vjerovala kako je to najdragocjeniji dio obiteljske imovine.

Ne znam treba li i spominjati da je Hrvatska tada bila tek dio Jugoslavije. Zato je Luka, kao i sva djeca, u trećem razredu morao učiti ćirilicu. Nesebično je prenosio i to znanje na mene. Roditelji nisu imali pojma o Lukinoj nastavi. Ratovali su oko toga trebam li krenuti u školu s nepunih šest godina ili neka se još igram i krenem s nepunih sedam. Odlučili su da se još igram, a Luka nije posustajao u svojoj nastavi. Više se i nisam protivila, jedva sam čekala da dođe iz škole i da vidim što imamo za zadaću. Dan uoči mog polaska u pravu školu, Luka mi je dao detaljne upute kako se moram tamo ponašati. Učiteljice je opisao kao čudovišta koja od tebe traže znanje, a uživaju kad ne znaš. Neka ja samo sjednem negdje otraga i neka ni za živu glavu ne dižem ruku. Pitat će ona mene i ako se ne guram, u to mogu biti sigurna. I jer nisam digla ruku, ona će se nadati da nemam pojma. Tada joj trebam odgovoriti točno i vrlo opširno. To je najbolji lijek protiv učiteljica, jer kad se nekoliko puta tako razočaraju, ostave te konačno na miru.

Poslušala sam ga. Učiteljica i nije bila loša, no bilo mi je dosadno. Užasno dosadno. Recimo, tog jutra mi je Luka u našoj tajnoj školi dao zadatak: Neprijateljska tvrđava ima oblik pravokutnika s dužinama stranica a i b toliko i toliko, pa koliko kilograma eksploziva treba postaviti ako na svakih toliko metara postavimo toliko i toliko?! Kad sam sve dobro izračunala, Luka je bacao pernicu prema stropu vičući k- bummm, što mi je pokazalo da je to vražje neprijateljsko zdanje odletjelo u zrak.

Popodne, međutim, u pravoj školi, učiteljica se došuljala do mene. Htjela je znati koliko je zečiću ostalo mrkvi ako je imao dvije, a onda pojeo jednu.

- Jedna! - rekla sam i, slijedeći Lukin naputak, panično razmišljala kako se na to pitanje može vrlo opširno odgovoriti.

No ona je već odlazila prema ploči, stalno mi govoreći Bravo! i zahtijevajući ovacije od cijelog razreda. Mislim da sirota nije bila sasvim normalna.

Bilo mi je više nego dosadno i uopće mi se nije išlo u tu školu. Roditelji, sluđeni mojim svakodnevnim suzama i protestima, činili su sve kako bi me uvjerili u prednost i neophodnost mojeg tek započetog školovanja.

- Naučit ćeš pisati slova - rekla je mama.

- Znam slova!

- Pa ćeš ih fino slagati u riječi i moći ćeš pisati pisma - dodao je tata.

- Znam pisati riječi i ne bum nikom pisala nikakva pisma - cmizdrila sam.

Tata je uzeo papir i penkalu: - Napiši nešto!

- Kaj da napišem?

- Bilo što.

- Mogu li napisati kako mrzim glupu školu?

- Možeš.

- Kako želite? - raspitivala sam se. - Tiskanim slovima, pisanim slovima, latinicom, ćirilicom...

- Ćirilicom!! -graknuli su, gledajući me s nevjericom. Onda su htjeli da još pišem, grozničavo tražeći riječi

koje nisam mogla uvježbati, riječi kao bifurkacija, intranzitivan, epitaf i takve stvari. Tada su prešli na brojke, a Luka je zatražio lončić mlijeka.

- Uzmi si sam! - rekla je mama, ne skidajući pogled s papira po kojem sam pisala.

Naravno da si je vrlo rado sam uzeo to blesavo mlijeko. Ne moram ni reći u koji lončić ga je natočio, kojot pokvareni. Dok su me roditelji s velikim žarom ispitivali tablicu množenja, onaj idiot je gurkao Kraljevnu prema rubu stola.

- Kako si sve to naučila? -čudio se tata.

Lončić je lovio ravnotežu.

- Ne znam - dahnula sam, pokušavajući pogledom vući lončić natrag. -Malo sam gledala kada je Luka pisao zadaće...

- Oh, ne bojim se da te je Luka podučavao - smijao se moj naivni otac. - Luku ni dva para volova ne mogli dovući do knjige ako mu se baš ne radi o glavi.

- Točno! -smijuljila se mama, dodavši uobičajenu kap otrova. -Ne znam na koga je, u mojoj obitelji svi smo žedni znanja...

- I umrijet ćete ne napivši se! -odrezao je tata i odmah mu se nekamo žurilo.

Nema smisla ići u detalje svega što je slijedilo. Roditelji su se savjetovali s učiteljicom, s psihologinjom i još s mnogima. Onda su oni pisali molbe, a ja testove. Završilo je tako da su me na polugodištu upisali u treći razred. To je, kao, bio kompromis koji bi pomogao da se suviše ne udaljim od vršnjaka a da ipak bude udovoljeno mojim potrebama. Vraga mojim. Ja bih rado sve te sate u školi mijenjala za vrijeme na igralištu ili u zoološkom vrtu. To bi bile moje potrebe, a ovo su bile mamine. Grijala se novootkrivenim suncem, onim što sije samo na majku nadarenoga djeteta. Na Luku je gotovo zaboravila, a nada mnom je kružila kao kobac. Tada sam ja počela bježati u Lukinu sobu i mislim da su nas te poremećene doze mamine pažnje definitivno zbližile.

Luka je zapravo sjajan. Bio je i ostao inteligentniji od mene. Tada to u školi nisu primijetili jednostavno zato što je oduvijek bio razložan i temeljit. Temeljitost u djece je rijetkost i jest vrlina, ali samo ako ste temeljiti tamo gdje odrasli žele i kada oni to žele. A Luka je bio vrlo dosljedan u svojoj temeljitosti. U školi ga nikada nisu mogli natjerati da rješava zadatke poput onoga: U razredu je 28 učenika. Dobili su 196 jabuka i pravedno ih podijelili. Koliko je svaki učenik pojeo jabuka?

Luka bi samo rekao kako se to ne može izračunati jer nedostaju podaci. Koji podaci? Pa to jesu li sve jabuke iste veličine, jer ako su neke krupne a druge sitne onda ili nije pravedno ili nisu dobili isti broj. Osim toga, tko zna jesu li ih zbilja pojeli ili su ih nakon nastave nekome dali.

Kad je učiteljica ustrajala tvrdeći kako su sve jabuke potpuno jednake i da su ih djeca odmah pojela, Luka je želio znati u kojem su razredu ti učenici. Učiteljica se borila s nadolazećom migrenom i sa žarkom željom da Luku pošalje kući pa neka se mama pati s njim. Zato bi pribjegla sarkazmu.

- Bilo koji razred! Ili, ako to za tebe nije dovoljno precizno, bio je to drugi A razred, škola se zvala Albert Einstein, bio je sunčan jesenji dan, popodnevna smjena, a jednake, velike, crvene jabuke su podijelili u 16 sati i 10 minuta i pojeli ih do 16 sati i 30 minuta. Imaš li sada dovoljno podataka? - smijuljila se unoseći mu se u lice, dok je skupina budućih poltrona izvodila grupnu vježbu odobravajućeg smijanja.

Luka se nije obazirao na ironiju. Rekao je kako tek sada vidi koliko je to glup zadatak. I naprosto je sjeo ne obazirući se više na učiteljicu. Onda je ona objavila da mu je dala jedinicu u imenik, e da bi mu pokazala što ona misli o njegovom znanju i ponašanju. Onda je Luka uzeo torbu i otišao kući, e da bi joj pokazao što misli o njezinoj jedinici. Onda je ona pozvala roditelje u školu kako bi pokazala što misli o njegovu odlasku.

Roditelji su na taj sastanak dovukli Luku. Učiteljica je dovukla psihologinju. Uslijedila je rekonstrukcija, a psihologinja je sve bilježila.

Tad je Luka izjavio kako je taj zadatak smislio neki idiot koji nema pojma o djeci. Učiteljica je netremice zurila u mamu. Glasom od kojega se hvatalo inje na prozorskom staklu, izjavila je kako je upravo ona smislila taj zadatak. Mama je zahtijevala da se Luka odmah ispriča. Luka je zahtijevao da tata odmah kaže je li moguće da u drugom razredu, gdje su djeca stara Sedam ili osam godina, popodne, to jest nakon objeda, svako, ali baš svako dijete od njih dvadeset i osmero, za ciglih dvadeset minuta poždere po sedam velikih jabuka?!

Tata je previdio pedagošku komponentu razgovora i, slijedeći zdrav razum, rekao: - Ni govora!

Učiteljica se suznih očiju pitala zašto se uopće trudi. Mama je mitraljirala opomene u tatino uho, a psihologinja je sve bilježila. Luka je bio zadovoljan vještačenjem i gledao je učiteljicu onim eto vidiš! pogledom.

Takve su se stvari događale barem jednom mjesečno. U tom se cirkusu nitko od odraslih nije dosjetio da je Luka napamet izračunao kako je svako dijete pojelo sedam jabuka, pa mu se to činilo previše. A nije se on sporio samo s učiteljicom, nego i u višim razredima. I nije se sporio samo oko matematike. Luka se sa svima sporio oko svega.

Nije Luka bio moj problem. Malo me je mučio onaj skok u treći razred. Ne zbog nastave. Ja sam gradivo odavno savladala učeći s Lukom. Problem su bila djeca, jer sam uz njih izgledala kao patuljak. Ne možeš ti sakriti da su ti tenisice broj dvadeset i osam i da si za glavu niža od ostalih. Nisam se prečesto žderala oko tih detalja. Malo morgen! Pitala sam Luku za to s nogama. Rekao je kako ću uskoro imati toliki broj da će samo dečki iz NBA imati ,veće tenisice od mojih. Zašto bih se onda žderala?

Kada je bio u sedmom razredu, Luka je počeo crtati brodove. Iz čista mira. I more. U početku je to radio samo u školi, na satovima likovnog. Recimo, nastavnica im kaže neka sami odaberu što žele crtati. Luka nacrta brod. Pa neka nacrtaju nešto o čemu sanjaju. On nacrta brod. Neka nacrtaju vazu s cvijećem.

On nacrta brod. Gdje ti je vaza? Tu unutra. Neka nacrtaju karneval. On nacrta brod. Gdje ti je karneval? U Rio de Janeiru. On baš ide tamo brodom. Eno, Rio je ona mala mrlja na onom malom kopnu u daljini. Onda im ona kaže neka nacrtaju slobodu. Luka odmah pukne pola tube plave tempere ravno na papir. U sredini ostavi malo prazno da tu upuca neki brod kad opere kist od plave boje. Bijelom je sredio dobar dio broda i prešao preko gornje polovice plave da iz toga izvuče nekakvo nebo, a dolje je bijelim crticama uzburkao more na kojih šest bofora. I gotovo.

Kako ju je već sludio s tim brodovima, odlučila ga je malo mučiti. Uzela je sliku, zalijepila je na ploču i prozvala:

- Sad će vam Luka objasniti svoju Sliku... svoju viziju slobode.

Nije imala pojma s kim se upušta.

- Mislim da slika govori sama - rekao je moj elokventni brat. - Tu je beskraj mora čije su dubine u dodiru s nebeskim plavetnilom nad kojim je beskraj svemira. Nazovimo to vertikalom. Kao što vidite, nigdje nema kopna. Tako sam pokazao podjednaki beskraj horizontale. Često se pojmovi vežu uz neke boje, pa je tako vrag crn, a ljubav crvena. Ja mislim da je sloboda plava i beskrajna - završio je Luka i okrenuo se kako bi pošao u klupu.

- Ne bi li ti ta sloboda bila modrija i beskrajnija bez ovog broda?

- Pa to nije zbilja brod! To je bilo tko. Subjekt. Ako nema subjekta, nema ni slobode...

Sada nije govorio razredu nego njoj, gledajući je ljubazno i unoseći u govor pomalo docirajući ton koji ju je iritirao.

Taj brod ste vi ili kit ili ptica. On je tek simbol subjekta, vi znate što je simbol, zar ne?

Nije odmah odgovorila. Studirala ga je, pitajući se je li to upravo čula vrlo zrelo poimanje inteligentnog, rano sazrelog dječaka, ili mali samo valja izmišljajući ad hock objašnjenja. Ako i valja, sjajno to radi, pomislila je.

- Da, Luka, ja znam što je simbol. Možeš na mjesto. Sljedeći puta zagledala se u one tone snijega na zagrebačkim krovovima i zadala im neka naslikaju zimu. Normalno, svi su se bacili na dizajniranje snjegović a i prikaz općepoznatih zimskih radosti. Normalno, Luka je nacrtao ledolomac s onim metalnim kljunom na provi i svim tim što već treba. A okolo sve same sante.

Nije mu mogla prigovoriti jer tražila je zimu, a na toj slici se odmah vidjelo da je približno -40° C.

Siroti su popustili živci. Tužila ga je razrednici. Razrednici više nije imalo što popustiti pa nam je telefonirala. Javila se mama. Malo je slušala, a malo govorila Ma nemojte! I onda opet Ne, nisam znala!

Čim je završila razgovor, mama je dobrzala do naslonjača u kojem je nedužni tata uživao gledajući prijenos NBA košarke. Namjerno mu je stala pred ekran. Ništa nije govorila, samo mu je zakrila ekran i jako glasno i brzo disala, kao da su joj to zadnji kubici zraka. I gledala ga onim strogim pogledom kao da je razbio vazu.

- Znaš li što sad radi?

- Tko? - naivno upita tata. - Tvoj sin.

- Što radi naš sin? - zainteresirao se.

Opet je malo šutjela, podižući oštrinu pogleda za još koji stupanj. - Crta brodove!

Iz sasvim nepoznatih razloga bila je tako zgranuta tom informacijom, kao da su joj, u najmanju ruku, javili da Luka u školskoj kuhinji peče štrudle od kanabisa.

- Što fali brodovima? - svadljivo je upitao tata.

Tu treba reći da smo Luka i ja ona nepobjediva genetska kombinacija purgera i škombri, tj. mama je tu iz Zagreba, a tata je iz Makarske. Došao je u Zagreb studirati arhitekturu i zaljubio se u mamu. I arhitekturu i mamu volio je strasno do zadnjeg časa, iako je ljubav prema mami obilovala amplitudama. Mislim da je u tom trenutku nije naročito volio.

Tražila je da on odmah razgovara s Lukom o tim brodovima. Za minutu se vratio iz Lukine sobe i nastavio gledati košarku.

- Što kaže?

- Kaže da mu se brodovi sviđaju.

- I to je sve?

- Da.

- Svaka čast! A ja nek se sutra opet u školi crvenim...

- Sutra ja idem u tu školu!

Sutradan joj je podnio, prijavak što im je sve rekao. Nitko neće njegovu djecu trpati u svoje mentalne kalupe.

Nitko! I neka mali samo crta brodove do mile volje, a ako nekome smeta što crta brodove a ne tramvaje, imat će posla s njim!

Jasno se vidjelo kako je tata osjetljiv kao sam vrag na te brodove i more. Kako bi i pokazao da misli ozbiljno, putem kući kupio je Luki sve makete brodova koje je mogao naći u užem centru grada. Plus debeli crtaći blok, formata B-l. Plus pun džep plavih tempera. Onih većih. Meni je kupio herbarij i lijep spomenar.

Kada je mama vidjela što je donio Luki, udahnula je dovoljno zraka za svađu do neba, no onda se predomislila. Odlučila se za uobičajenu tihu misu. Tata ju je malo pokušavao navesti da govori s njim, no na posljetku je odustao. Mimoilazili su se po kući zureći u pod, šutke, poput onih redovnika trapista.

Tada sam mislila kako je sve to zbog Luke, ali sada znam da je stvar bila složenija. Luka je bio tek povod za vječiti sukob regija.

Prvom prilikom odnijela sam spomenar u Lukinu sobu i zamolila ga da mi nešto napiše i nacrta.

- Dobro.

- Molim te, nemoj nacrtati brod. Mama će se strašno ljutiti.

- Dobro.

- Luka, mooolim te reci zašto crtaš samo brodove?

Pravio se da me ne čuje. Uz sve one modele koje mu je tata kupio, on je radio obični čamac, po vlastitom nacrtu. Bio je to lijep mali kaić, već gotov i Luka je upravo ljepilom mazao budući škaram i umetao ga u za to predviđenu rupu. Svuda po stolu sušili su se bijelo obojeni pajoli na kojima je isprobavao boju prije prvog namaza.

- Drži mi to tu!

- Držat ću ti, ali reci zašto radiš sve te brodove.

Trenutak se kolebao. - Zakuni se da nećeš reći mami. Brzo sam stala u stav mirno, lijeve ruke visoko podignute, a dlan desne položila sam na srce kao Amerikanci kad im svira himna i šapnula:

- Dabogdaumrlaakoikadkažemmami!

- Vidiš li kako stalno zovu mamu u školu?

- Aha.

- I zato sam stalno u kazni. Dečki iz parka sigurno već misle da sam nekud odselio. Čim je pozovu u školu, odmah nova kazna. I tako će biti i u osmom razredu i u srednjoj školi. Osim - tu me lukavo pogledao - ako ta škola ne bude negdje daleko. Zato sam se malo raspitao koje škole nema u Zagrebu. Znaš koje?

Onako malena i neobaviještena, nisam znala ni kakvih škola u Zagrebu ima, a kamoli kakvih nema.

- Pomorska škola! - izustio je sretno. - Pomorska škola je u Bakru.

- Kaj znači to ubakru?

- Budalo blesava! - ustao je i na karti mi pokazao gdje je Zagreb, a gdje Bakar i objasnio kako mama neće tamo putovati za svaku sitnicu. A opet, dovoljno je blizu da on za praznike dođe kući. Možda ponekad i za vikend.

- Tamo se crtaju brodovi?

- Možda, ne znam. Znam da se uči sve o brodu. Onako kao neka auto - škola za velike brodove. Poslije na tim brodovima ploviš u Ameriku i još ti plate tisuće dolara zato što ideš tamo. Super škola!

- A kad ideš u tu školu?

- Iza osmog razreda.

- Pa kog vraga onda već sad crtaš te brodove?

- Misliš da bi me mama pustila u tu školu ako joj kažem samo dva dana ranije? Moram je pripremiti, budalo.

Više me nije zanimao taj razgovor. Baš me briga za taj glupi Bakar! Svi su ukućani već znali da ću kad odrastem raditi u slastičarnici i u zoološkom vrtu. Zato sam ga još samo pitala je li pametno da i ja sad počnem crtati kolače i lava.

- Ne još - rekao je. - Tek u sedmom razredu.

Eto, to je ta Lukina temeljitost. Dvije teške godine sustavnih priprema, kazni i odricanja i to samo zbog škole o kojoj je točno znao tek da je dovoljno daleko.

------------------------------------------------------   odlomak   ----------------------------------------------------------

Bismilahir-rahmanir-rahim!

Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše;

Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi;

Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori;

Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega - da je svaki čovjek uvijek na gubitku.

(Iz Kur-ana)

Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov. Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio ono što sam sad. Svjestan sam da pišem zapleteno, ruka mi drhti zbog odplitanja što mi predstoji, zbog suđenja koje otpočinjem, a sve sam ja na tom suđenju, i sudija i svjedok i tuženi. Sve ću biti pošteno koliko mogu, koliko iko može, jer počinjem da sumnjam da su iskrenost i poštenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to može biti uvjeren?), a poštenja ima mnogo, i ne slažu se među sobom.

Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponuđeno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina što su prirasle uza me kao koža, s čuđenjem i ponekad s podsmijehom, jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam ni osjećao a sad je se pomalo i stidim. Kakvo sam ja svjetlo? Čime sam prosvijetljen? Znanjem?. Višom poukom? čistim srcem? pravim putem? nesumnjanjem? Sve je došlo u pitanje, i sada sam samo Ahmed, ni šejh ni Nurudin. Sve spada s mene, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono što je bilo prije svega, gola koža i go čovjek.

Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.

Rekoh čudnu riječ: pobuna. I zaustavih pero nad ravnim retkom u kom je ostala utisnuta jedna nedoumica, prelako izrečena. Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije nisam o njoj mislio, nisam je zvao tim imenom. Odakle je došla opasna riječ? I je li samo riječ?. Upitao sam se, ne bi li bilo bolje prekinuti ovo pisanje, da sve ne bude teže nego što jest. Jer ako ono neobjašnjivim putevima izvlači iz mene čak i što nisam htio da kažem, što nije bila moja misao, ili je moja nepoznata misao što se skrivala u mraku mene, ulovljena uzbuđenjem, osjećanjem koje me više ne sluša, ako je sve to tako, onda je pisanje nemilosrdno isljeđenje, šejtanski posao, i možda bi najbolje bilo slomiti trščano pero pažljivo zarezano na vrhu, prosuti divit na kamenu ploču pred tekijom, neka me crnom mrljom podsjeća da se nikad više ne prihvatim magije što budi zle duhove. Pobuna! Je li to samo riječ, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda, teško meni; ako je istina, teško meni još više.

Ali ja nemam drugog puta, nikome ne mogu da kažem osim sebi i hartiji. Zato sam nastavio da povlačim nezaustavne redove, s desna na lijevo, od provalije do provalije ruba, od provalije do provalije misli, u dugim nizovima koji ostaju kao svjedočanstvo, ili optužba. Čija optužba, veliki Bože, što si me ostavio najvećoj ljudskoj muci, da se zabavim o sebi, čija? protiv koga? Protiv mene ili protiv drugih? Ali više nema spasa, ovo pisanje je neminovnost, kao življenje, ili kao umiranje. Biće ono što mora, a moja je krivica da sam ono što sam, ako je krivica. Čini mi se da se sve stubokom mijenja, sve se u meni trese u samom temelju, i svijet se ljulja sa mnom, jer je i on bez reda ako je nered u meni, a opet, i ovo što se dešava, i ono što je bilo, iz istog je razloga: što hoću i moram sebe da poštujem. Bez toga ne bih imao snage da živim kao čovjek. Smiješno je možda, bio sam čovjek s onim od juče, i hoću da budem čovjek s ovim od danas, drukčijim, možda i suprotnim, ali me to ne buni, jer čovjek je promjena, a zlo je ako ne poslušamo savjest kad se javi.

Šejh sam tekije mevlevijskog reda, najbrojnijeg i najčistijeg, a tekija u kojoj živim nalazi se na izlasku iz kasabe, među crnim i surim gudurama što zaklanjaju širinu neba, ostavljajući samo plavu prosjeklinu nad sobom, kao škrtu milost i sjećanje na prostranstvo ogromnog neba djetinjstva. Ne volim ga, to daleko sjećanje, muči me sve više, kao propuštena mogućnost, iako ne znam kakva. Sasvim nejasno upoređujem sočne šume iznad očeve kuće, polja i voćnjake oko jezera, sa kamenim tjesnacem u koji smo uhvaćeni ja i tekija, i čini mi se da ima mnogo sličnosti između tog stješnjavanja u meni i oko mene.

Tekija je lijepa i prostrana, nadnesena nad rječicom što se probija kroz kamen, iz planina, s baščom i ružičnjakom, s odrinom nad verandom, sa dugom divanhanom u kojoj je tišina mekana kao pamuk, još tiša zbog sitnog žubora rječice ispod nje. Kuću, nekadašnji harem predaka, poklonio je redu bogati Alijaga Džanić, da bude stjecište derviša i sklonište siromaha, ˙AFjer su oni slomljena srca˙AE. Molitvama i tamjanom sprali smo grijeh s te kuće, i tekija je stekla slavu svetog mjesta, iako nismo potpuno istjerali sjenke mladih žena. Ponekad se činilo da prolaze odajama i da se osjeća njihov miris.

Svako je znao, zato i ne krijem, drukčije bi ovo pisanje bilo laž koju znam (za laž koju ne zna, kojom se nesvjesno vara, niko nije kriv), tekija i njena slava i njena svetost, to sam bio ja, njen temelj i njen krov. Bez mene ona bi bila kuća sa pet odaja, ista kao i ostale, sa mnom je postala bedem vjere. Kao da je bila odbrana kasabe od znanih i neznanih zala, zaštitnica njena, jer drugih kuća poslije tekije nije bilo. Gusti mušebci i debeli zid oko bašče činili su našu samotnost tvrđom i sigurnijom, ali je kapija uvijek otvorena, da uđe svako kome je potrebna utjeha i očišćenje od grijeha, i dočekivali smo ljude lijepom riječju kad su dolazili, iako ih je bilo manje nego nevolja i mnogo manje nego grijehova. Nisam ohol zbog te svoje službe, a to je zaista služba vjeri, iskrena i potpuna. Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Griješne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio, a ako nema šta da suzbija, u čemu je onda zasluga? Sad o tome mislim drukčije, ali da ne pominjem ono što će doći kad bude potrebno. Biće vremena za sve. Na koljenu mi je hartija koja mirno čeka da primi moj teret, ne skidajući ga s mene i ne osjećajući ga sama, preda mnom je duga noć bez sna, i mnoge duge noći, na sve ću stići, sve ću učiniti što moram, i da se optužim i da se odbranim, žurba nije potrebna, a vidim da ima stvari o kojima mogu pisati sada, i poslije možda nikad više. Kad dođe vrijeme, i želja da se kažu druge, i one će doći na red. Osjećam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga, i vuku jedna drugu, jer su povezane, nijedna ne živi sama za sebe, a opet ima nekog reda u toj gužvi, i uvijek jedna, ne znam kako, iskače između drugih i izlazi na svjetlo, da se pokaže, da ošine ili utješi. Ponekad se guraju, nasrču jedna na drugu, nestrpljive, kao da se boje da će ostati nerečene. Polako, za sve ima vremena, dao sam ga sam sebi, a suđenje ima suočenja i svjedočenja, neću ih mimoići, i moći ću na kraju da donesem presudu sam sebi, jer sam samo ja u pitanju, niko drugi, samo ja. Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se vise.

Da se opet vratim sebi i tekiji. Volio sam je i volim je. Tiha je, čista, moja, miriše na kaloper ljeti, na ljut snijeg i vjetar zimi, volim je i zato što je postala poznata zbog mene, i što zna moje tajne koje nikome nisam kazivao, koje sam krio i od sebe. Topla je, mirna, golubovi guču na krovu u rano jutro, kiša pada po ćeramidi, i šobonji, i sad pada, uporna, dugotrajna, iako je ljeto, otiče drvenim olucima u noć što je zloslutna legla na svijet, bojim se da nikad neće otići a nadam se da će sunce uskoro svanuti, volim je što sam zaštićen mirom mojih dviju soba, u kojima mogu da budem sam kad se odmaram od ljudi.

Rječica je slična meni, bujna i plaha ponekad, a češće tiha, nečujna. Krivo mi je bilo kad su je zagatili ispod tekije i jarkom natjerali da bude poslušna i korisna, da kroz badanj tjera vodenični točak, a radovao se kad je, nabujala, razrušila ustavu i potekla slobodno. A znao sam da samo ukročena melje žito.

Ali evo, golubovi na tavanu se javljaju tihim gukanjem, kiša još lije, tako već danima, i ne mogu da izađu ispod strehe, to je nagovještaj dana koga još nema. Ukočila mi se ruka kojom držim pero, svijeća tiho kašljuca i prska sitnim varnicama braneći se od smrti, a ja gledam u duge redove slova, u nišane misli, i ne znam da li sam ih ubio ili oživio.

"Indijanski vrač:

Ratniku san znači istinu. Konačnu odluku donosi snagom svoga sna i ponaša se kako ga ona usmjerava. Odabere i uzme, ili ostavi. Od sredstava koja su mu na raspolaganju, izabere ona koja će ga dovesti do uspijeha i njih upotrijebi.

Mladi etnolog:

Don Juane Matuse, nema razlike između sna i stvarnosti; san je istina. Jesi li to htio reći?

Indijanski vrač:

Upravo to, san je istina.

Mladi etnolog:

Znači, san je istina koliko i ono što ovoga časa činimo?

Indijanski vrač:

Ako insistiraš na poređenju, san je istina i još više.Sanjati, snivati, znači posjedovati neku snagu. Mnogo toga čovjek može promijeniti snagom koju posjeduje. Toliko toga što je ostalo skriveno, čovjek može svojom snagom pronaći i prikazati. Sve što želi može držati pod svojom kontrolom."

Carlos Castaneda (Journey to Ixtlan)

Djelo koje vrijedi procitati.